Šuma

Ima nečeg u šumi što se samo odlaskom u njeno nepregledno zeleno bogatsvo već u startu pronalazi .Poziv u zadivljujuće prostranstvo. Svaki novi korak je uspješan lov na zeleni dijamant. Dragocjeno obilje na dohvat je ruke. Nema toliko mjesta u džepovima ili ruksacima pa da se iznesu i pokažu drugima. Sakupljač vlastitih iskustava posjeduje duboki rezervoar za upijanje ljekovite bioraznolikosti. Rođen sam okružen šumom i nastanjen blizu mora. Možda joj se zato vraćam a ujedno i svojim korijenima. Interesantnan mi je iako podjednako nedokučiv osjećaj da je čovjek u prirodi i sam poput jednog drveta. Sastavni dio te prelijepe bioraznolikosti. Čini mi se kao da sam došao kući u svakoj šetnji, odlasku u park ili na planinu, pa čak i na mali otočić na kojem je ostalo neko stabalce. Nema nikakve razlike u odnosu da hodam pustinjom i onda sustignem ili susretnem ljude u nekoj oazi. Kao da sam neodvojivi fraktal koji se povezao sa cjelinom. Pažnja je smola koja veže jedinstvenost čovjeka i prirode.

Prerijetko posjećujem obližnji zeleni krajolik. Rodni kraj puno rijeđe. A skoro svaki dan čujem njihov poziv kao i onaj što dopire iz dalekih i još neosvojivih vrhova. Čujem kako šapuću da dođem i istražim te da se popnem i gore otkrijem ono što sam sa sobom i ponio. Zamišljam početak staze koja me vodi u tu životnu zajednicu. Stavljam slušalice i klikam na play. U jednoj se javlja Eric Clapton , u drugoj Carlos Santana. I tako takt po takt, zimzelenom gorom penjem se sve više , uz taj šamanski gitarski rif. Zov divljine, odjekuje. Supernatural.