Ritam

"Sve teče, van i unutra; sve ima svoje plime i oseke; sve se diže i pada; njihanje klatna se očituje u svemu; mjera njihanja udesno je mjera njihanja ulijevo; ritam kompenzira."

Peto je načelo ritma koje svakog sudionika poziva na ples. Ispravno poimanje ovog nepromjenjivog zakona omogućuje prepoznavanje životne dinamike i tempa sa kojim se pleše u svakom koraku. Tako se stvara bioritam. Osim rada nogu važne su i ruke na ekvilajzeru. One unaprijed postavljaju željeni tonalitet a zatim u hodu pojačavaju ili snižavaju glasnoću kao i sve druge efekte. Zna se vratiti i povratni eho kao odraz svega što se učini ili emitira. Tada se pleše sa samim sobom. A također ponekad se valja uhvatiti i u nimalo harmonični koštac kada netko ili nešto probije zvučni zid. I sa time treba zaigrati kao sa iznenadnim plesnim partnerom. Kao da je naručen. Naravno lako je to reći ili još lakše odbiti ruku i ostati po strani, no poziv je uvijek tu, on se čuje, ritam je plesač, sam po sebi. Kad sam bio mali primijećivao sam ljude ispunjene ritmom. Nisam vidio ništa sretnije od toga, barem da tako izgleda. U prvom takvom sjećanju mi je neki čudni plesač u crno-bijelim cipelama kojeg sam gledao na prvom televizoru, koji nije bio u boji, razumije se. Prebacio sam odmah na drugi i jedini preostali kanal ali se iz nekog razloga ubrzo vratim na prvi. Tip je i dalje pleaso lupkajući đonovima cipela o pod i to je bilo jedino što se moglo čuti. Ples se zvao step ili korak. Pratio sam program i sačekao drugi film iz ciklusa o njemu. Zvao se Gene Kelly i u tom je sljedećem filmu sa osmijehom na licu i kišobranom u ruci pjevao i pleasao na kiši, doimajući se kao da je najsretniji čovjek na svijetu. A onda sam vidio i ljepši spol kako još ljepše pleše. Umjetnost u svome savršenstvu. Iako sam unutar tijela imao takta koji je mogao dosta dobro pratiti neki ritam, ono se ipak nije kretalo ni približno onako kako sam želio. Nije mu uspijevalo da u tome bude opušteno i radosno. Sa 15 sam pokušao izaći iz tog tijela prvim odlascima u diskoteku "Monvi". Volio sam samo rock i tu bi nešto i odplesao skupa sa njim. Super smo se osjećali, oboje. Ali baš nekad tih godina su se pojavljivale i super dance stvari i sve bih bio dao da smo uhvatili i taj ritam. Stajao sam u diskoteci i divio se tuđim plesnim pokretima. Na sličan način sam se veselio i svakoj novoj glazbenoj partituri u nadi da će tijelo odmah zatim i zaplesati. Međutim, najminimalnije. Uživalo se stoga drugim osjetilima a ta velika radost je stavljena na čekanje. Upisao sam jednom i tečaj salse i odustao drugi dan. Puno godina kasnije iznenadio sam i sebe i tijelo sa plesom pet ritmova i tu se počeo najprije opuštati a zatim korak po korak i upuštati u plesanje. Kao da me nitko ne vidi, niti sam sebe trebam doživljavati. Samo probati biti. Koji god se ritam pojavio vodilo se za njim. Poslije sam povlačio paralele između zvučnih valova sa onim životnim valićima kao i vrtlozima. Sve što dolazi i sve što prolazi u sebi nosi tu struju. Ritam je poput daske za surfera. Treba se uhvatiti za njega i samo uživati u vožnji. 🏄🏼