Zlatokosa

Smile. Sourire. Sorriso. Osmijeh. Gülümseme. Xαμόγελο. Посмішка.

मुस्कान.  ابْتِسَامَة. 미소. ほほ笑み.

Za čovjeka se kaže da su mu oči ogledalo duše . Može slobodno imati tisuću i lica, ali to kako zrači ostavlja presudan dojam. Ekspresija lica koja emitira ono što jesmo u svakom momentu može biti predmet oprečnih interpretacija. Istraživanja su navodno pokazala da postoji svega 19 različitih vrsta osmijeha, od kojih se samo jedan manji dio odnosi na izraz odnosno refleks sreće. Na žalost isti tvrde i kako se radi o vrlo učinkovitoj gesti manipuliranja i što mi je najeteže palo dok sam čitao, da se taj univerzalni simbol sreće najčešće koristi kao maska. A stvarno mislim da je malo što ljepše neko kada se od srca nasmiješ. Ili je u biti podjednako krajnje ugodno kada se gleda netko drag dok se isto tako smije. A opet, iskren osmijeh i na bilo čijem licu zaista djeluje dobro i svakome savršeno pristaje. Ma ipak im ne vjerujem da ima samo tih 19 izražaja, jer su sigurno htjeli što više različitih varijanti ugurati pod neku zajedničku kategoriju. Koliko je samo inačica blagih, sramežljivih i spontanih osmijeha koje iznenada ukrase nečije lice. Kladim se da nisu ni spomenuli euforične trenutke kada netko ili nešto izazove smijanje do suza. Kad bolje pomislim, to mi baš sad dođe kao neka instant eureka. Kada se čovjek najviše smije ili otkida kako se kaže u mom žargonu, doslovce plače od sreće. Negativno strana fortune ili njen krajnji suprotni aspekt, na licima se pojavljuje skoro isto, samo bez osmijeha. Da se može birati što staviti na sebe, što nam najbolje stoji, odmah bih odabrao onaj najprirodniji, iskreni i spontani smile. Osjećam tada kao da se u meni upalila neka žarulja najtoplije boje i da druge dodirujem nekom katarzom koja se odnekud iznenada pojavila. A opet uz to se javlja i određena zahvalnost te naravno i sreća, pošto je recimo taj sugovornik upalio to nešto ili izazvao najbolji mogući kratki spoj. Dakako da ima hrpa onih automatskih pristojnih i umjetnih smiješčića kao i onih drugih kiselih ili sarkastičnih. Puno puta se kesi i bez veze. Ali svi su ti potpuno nevažni u odnosu na one prave. Ti su isti kod beba, djece, odraslih i najstarijih. Unutar obitelji imao sam sreću nebrojeno mnogu puta promatrati malu djecu kako se milijun puta dnevno od srca prirodno smiju. Stoga sam usput pogledao jako puno crtića koji su ih još više uveseljavali. Rekao bih sada da su podjednako i mene, samo se nisam znao poput njih tako lijepo smijati . Svaka čast kreatorima koji su mnoge animirane likove nacrtali tako da su im lica kao i oni sami prštili od sreće. Najbolja od svih, po meni, bila je vrlo zapetljana priča ili "Zlatokosa". Ta se mala glavna junakinja tokom cijelog crtanog filmića smijala cijelim licem, čak i samo obrvama, čelom, jagodicama i čime sve ne. Skoro sve što bi ugledala, odmah bi ju potpuno razveselilo. Na ramenu je uvijek nosila malog zelenog ljubimca. Zvao se Pascal i bio je kameleont. Poznati su po prilagodbi sa okolišem ali je u crtiću većinom bio namrgođen. Nasmijao bi se samo onda kada bi mu ona posvetila potpunu pažnju. Pascal je i poput većine ljudi čuvao svoj interni smajlić za neku posebnu priliku. Za nešto ili za nekoga. A kad bi se i on nasmijao postao bi odmah prekrasan. Kao da je samo to i čekao. Sigurno je divota ako se nauči time upravljati te okružiti se zdravim okidačima te vrste sreće, ili prije svega i sam biti katalizator tog unutarnjeg osmijeha.