Vlak

Vožnja vlakom nekada je bila prava avantura. Pitam se da li je to nekome još uvijek inspirativno dok nešto čita, piše ili upravo sada gleda kroz prozor. Negdje sredinom osamdesetih sjećam se jedne rane zore i ukrcavanja na brzi putnički vlak. Čuo sam da taj moderni zeleni vlak zovu Arena i svi su ga iz nekog razloga poštovali. Izgledao je zaista napredno u odnosu na ostale koji su pored njega djelovali poput starih lokomotiva na koje je netko zakačio beskorisne vagone. Međutim stariji vlakovi su odisali nekim posebnim klasičnim ozračjem, stoga sam im se obradovao prilikom svakog presjedanja. Nisam volio duga putovanja automobilom zbog neizbježnih mučnina koje su me u stopu pratile tokom vožnje na stražnjem sjedištu pa mi je prostranost koja dominira vlakom bila nekako spasonosna. Jednom ili dva puta godišnje se išlo na dug put i uvijek bih navijao za prugu. Bio sam podosta radostan kad god se išlo vozom, kako su ga alternativno nazivali. Uvijek bi u početku vladala neka tišina kao da su svi zalutali i da se samo pretvaraju da znaju kuda idu. Slično je bilo i na željezničkim postajama kada bi se vlak na sporednom kolosijeku tek pokretao, djelovalo bi mi da se svi oko mene u sebi pitaju dali kreće naš ili ovaj pored. No nitko to ne bi komentirao. Ja sam kao i ostali sve to samo promatrao i najčešće kao najmlađi u kupeu nisam imao petlje prvi otvoriti tu ili neku drugu temu. Ali kroz najviše sat vremena već su se razvijale kraće pa i duže konverzacije. Svaki vagon je izgledao kao jedna kuća putujuća. Samo što su umjesto najčešćih srodnih stanara koji žive u njemu bili potpuni neznanci kojima je suđeno da se upoznaju. Često mi se činilo da su neki pomalo i začarani, onako kao u bajkama. U vlaku mi nikada nije bilo dosadno. Kroz veliki prozor vani su se nizale prekrasne i raznobojne panorame. Prilično zanimljivi bili su mi i nazivi mjesta koji su stojali istaknuti na željezničkim stanicama kao npr Divača, Zidani Most, Babina Greda ili Maglaj. Da, u ovom posljednjem je uvijek bilo maglovito, barem koliko se sjećam. U kupeu su se dosta često odvijale i prave kazaišne scene. Ponekad i one potpuno neverbalne koje sam zaista mogao gledati prilično dugo, pošto bih zamislio ili si isfurao, kako sam tada sebi govorio u mislima, da su u tom mom tripu vlakom svi odreda pravi glumci. Jednom sam tako baš pratio kako se uglađeni gospodin preko puta mene raskomotio i smjestio najugodnije što je mogao i u sjedećem položaju zaspao kao da mu je to i uloga. Majka i kćer pored njega komunicirale su isklučivo mimikom i očima kao da se savršeno razumiju dok ja nikako nisam mogao odgonetnuti niti jedan njihov znak. Mladić sa narančastim spužvastim slušalicama i gitarom pored nogu sjedio je do mene. Djevojka pored prozora se raspremila i podigla svoje stvari na mrežu iznad glave gdje je iz jedne torbe izvukla knjigu. Već u sljedećem trenutku se zadubila u čitanje. Iz pristojnosti sam kao gledao vani kroz veliki stakleni otvor pokušavajući krajičkom oka opaziti u čemu je trik da je tako fokusirana i staložena. Nije ju omela ni starija gospođa koja je sjedila preko puta kada je spustila pokretnu policu i na nju stavila kutiju sa malim krastavcima i jednom rajčicom. Imala je spreman i maleni crveni nožić kojim si je najnormalnije narezala salatu. Podigla je glavu sa knjige tek kada je mladić koji je sjedio pored mene prekrižio noge te izvadio poveći bijeli papir po kojem je olovkom krenuo pisati nešto o čemu je razmišljao. I ona se pravila da gleda prema vratima a ja bih se tada kladio da je pisao nešto o nekome iz tog kupea. Kada je ispisao jednu čitavu stranicu kao i poleđinu papira, presavio je to na tri dijela i stavio u kuvertu. Oči su mu zasjale zadovoljno kao da je tada usrećio sebe a unaprijed i onog tko će pismo i pročitati. Začuo se neki sve jači topot u hodniku i ubrzo pored staklenih vrata prođoše mladi vojnici u zelenim uniformama i smeđim kožnim tregerima, a svaki je imao i jedan takav veliki opasač oko struka. Da ne ispadne kako nemam drugog posla osim posmatranja te predstave, zatvorio sam oči i slušao umirujući zvuk čeličnih šina. Mojim mislima putovala je slikovita predožba dugačkog kolosijeka koji se prostirao ispred vlaka sa bezbroj poprečnih drvenih pragova koji povezuju tračnice. Probudio me pisak zviždaljke. Svi su već izašli. Ustao sam i nagnuo se kroz otvoreni prozor. Ispod table sa nazivom konačnog odredišta uočio sam odmah dva poznata lica. Samo tada, očito po izlasku na stanicu, oba su bila nekim unutarnjim žarom obasjana.