Digitalna karma

Živim u tijeku pošasti kreiranja i korištenja tehnoloških alata i njihovih popratnih artificijelnih rezultata. Fenomen se zove umjetna inteligencija tj umjetni ljudi. U početku su bile samo umjetne usne, umjetni mišići, umjetna trava i slično, ali se odjednom na top listi interesa pojavljuju samo dva slova. AI . Volio bih da se varam no djeluje mi da će se čovjek sve više oslanjati na upute i rezultate koje za treptaj oka dobiva na svome manjem ili većem zaslonu. Još više se bojim da bih i ja moga biti među prvima, što možda već i jesam u trenutno neotkrivenoj i nezamislivoj mjeri. Samo što se upiše određeni pojam u neku tražilicu, u sljedećem času već stižu sve moguće informacije i riješenja vezanih uz predmet zanimacije, želje kao i problema. Nekim se neobjašnjenim automatizmom sugestije pojavljuju čim se upiše i samo jedno početno slovo pretrage. U nedavnom periodu svjedočio sam kako me vlastiti pametni uređaj prisluškuje, kao da sam glup i zatim mi ga prodaje. Odnosno nečiji inteligentni sustav mi nudi da kliknem na prozivod kojeg sam maločas u razgovoru sa nekim spominjao. I sve to upakirano kao da sam to i želio, da sam suodgovoran za tu interakciju. A trenutno je stvar otišla toliko naprijed da algoritmi, čiji god bili, pretpostavljaju ili čak znaju što mislim i što bih sada najradije čuo ili pogledao. Klikanjem na željeno i neželjeno, šalje se poruka onima sa druge strane da pošalju još više upravo takvog sadržaja. Brzina i efikasnost kojom se obrađuju podaci, vade statistike ili stvaraju audovizualna čuda su kapa dolje za AI. . Ali pitam se da li sve vodi k tome da sa njime na kraju budem bolji i ja. Kada na engleskom pročitam AI izgovorim "ai ", što zvuči kao I ili ja. Rijetko ga spelujem. Protekle zime proveo sam sate i sate scrollajući raznorazne sadržaje koji su mi poput neke algoritamske matrice bili servirani. Kao da su unaprijed znali moje misli i maštu. Prije par dana sam klikao isključivo na pozitivne uvide i došao do statistike iznešene u jednoj podcast emisiji. To me dovelo do jedne konkretne ideje i sasvim originalnog koncepta na temu sreće. Spomenuto je kako se najpoznatija drušvena mreža na svijetu razvila ponajviše zbog toga što je isprogramirana da se što više i duže širi. Poput pravog virusa ili cirkusa. Slično kao i u stvarnosti ljudi su se i u virtualnom prostoru pokazali vrlo skloni lažnim pretvaranjima, vlastitom idealiziranju, kao i hejtanju, trolanju, naslađivanjem tuđim glupostima i sl. Pa se klikanjem, lajkanjem i sheranjem ta mreža i proširila u svako selo na svijetu. Svaka ovca koja je imala profil ili to novo lice sa knjigom zahvaljujući internetu, u svome se novom svijetu pojavljivala kao lav. Međutim u podcastu se postavilo genijalno pitanje, a to je što bi bilo da su programeri izdali prompt ili naredbu te potaknuli da sreća bude glavni algoritam. Da ljudi šire samo vlastitu sreću i usput generiraju kolektivnu radost življenja. I da se takva jedna zdrava zaraza proširi. Eksponencijalno. Da sam kojim slučajem programer sa Harwarda, uključio bih samo pozitivne opcije dijeljenja i komentara na svojoj virtualnoj platformi te sve interaktivne mogućnosti i nadogradnju usmjerio na podizanje dobrih vibracija. Jako je lako zanijeti se ovako afirmativnim i ljekovitim stvarima te pomisliti da se i jednim malim primijerom da izmijeniti svijet. Evo već sutra... umjesto interakcije sa AI robotom, koji bi me ako se nastavi ovako brzo razvijati, poput nekog svemirca mogao i oteti, imam pregršt zdravijih opcija da iskoristim dan.

Carpe diem.