Gym

Gym. Trening. Workout. Od malena sam slušao kako govore da je u zdravome tijelu zdrav duh. Govorila je tako baka, zatim majka, pa doktorica u dispanzeru na prvom sistematskom pregledu, onda profesori tjelesnog, treneri i oni koji treniraju. Isto su ponavljali i mnogi koji su to čuli od drugih. Također tako propovijedaše ini wellness gurui onih godina kada su bili popularni. Dobro to zna i kaže svaki life coach. Dotle je došlo da je sve što postoji na tu temu dostupno svakom pametnom uređaju. Jedino je prije presvlačenja u sportsku opremu potrebno skinuti makar samo jednu aplikaciju. Sve je to super , svi sve znaju i sve mi je po tom pitanju bilo jasno. Jedino nitko i ništo nije nikada odradilo vježbe umjesto mene. A zaista sam to jako želio i bio spreman na svaku cijenu. Nikako nije išlo. Sve dok nisam ušao u drugo poluvrijeme života na ovom zelenom travnjaku. Malo pomalo, dan po dan, tjedan po tjedan i vidim kako prođe koja godinica. Onako konzistentna, zaista si to trebam priznati. Baš za samopohvalu. Ok, ništa spektakularno da sad ramenima rušim prolaznike po preuskim ulicama.Skoro svaki put nakon teretane uslijedi lučenje horomona sreće. Kao da mi podizanje utega skida neki teret. Ali feeling je tu. Stvarno. Nije zezancija. Serotonin. Osjeća se tonus mišića koji održava dobru i zdravu posturu. Pa se takav odmah nagradim doručkom. Dan je odmah bolji za 10-20 %. Najmanje. Nekad tako otvorim kalkulator na mobitelu i stanem množiti treninge sa tim postotcima. Rezultat je uvijek dobar, vrlo dobar ili odličan. Srijeda je dan drugog tjednog workouta. Oblačim se i zlazim van u nove pobjede. U dvorištu se protegnem poput snažnog lava koji se za lijenih dana zna nazivati i pudlicom. Nešto volje, dakako i discipline, uz još malo više i jednog i drugog, postigne se na kraju ono što je svima znano.

Anima sana in corpore sano.

Palim motor automobila i stavljam sunčane naočale.

Otvaram Spotify koji odranja kotrljajuće stijene.