Rio

Siječanjska rijeka. Rio de Janeiro. Točno prije 18 godina na današnji dan vraćao sam se iz Brazila. Taman kad su počinjale pripreme za karneval, ja sam nakon tri tjedna boravka u toj ludoj i toploj zemlji morao natrag te iskoristiti povratnu avionsku kartu za tmurnu Veneziu. Tada bih bio prodao sve što imam samo da mogu ostati što duže u tom bezvremenskom raju. Čak sam i razmišljao da prodam sve, a to sve je bio rabljeni osobni automobil. Taman bih se super proveo još jedno dva mjeseca, tako sam računao. Na žalost bio sam previše odgovoran prema svome sezonskom poslu kao i bližnjima tako da sam ostao bez tog konkretnijeg iskustva. Ali me svako spominjanje ili sjećanje na Brazil oraspoloži, instantno. Već nakon slijetanja u Rio imao sam bezbrižan osjećaj da sam stigao na pravo mjesto. Prva pjesma koju sam čuo u taksiju odmah mi je ušla u uho. Kroz prozor sam vani gledao ljude, plaže, planine i građevine uz popratni osjećaj zadovoljstva koji se nije ponovio niti na jednom sljedećem putovanju. Svega par dana kasnije sam se totalno privikao na tu neku ležernu zbilju koja čovjeku konstantno prija. Pogotovo ako je uz to još i lijepo vrijeme i nikakve obaveze ne prijete iza zasjede. Iznajmio sam apartman sa pogledom na Copacabanu i Ipanemu u ulici Avenida Atlantica. Prohodao sam obje plaže onako kao na reklami kada su u prvom kadru stopala, pijesak i pjena valova, međutim puno interesantnija mi je bila ulica u drugom redu a od te ona u trećem itd. Tamo gdje se odvija dinamični a lagani brazilski život bilo mi je najzanimljivije. Na primjer u gradskom autobusu za Corcovado vidio sam lica vrlo specifičnih ljudi svih uzrasta u kojima su se izmiješale mnoge rase i kulture što mi je bilo znatno veća atrakcija od velikog spomenika Otkupitelja. Niti u jednim očima nije se nalazila sjeta. Za većinu bih rekao da su stvarno sretni a za sve ostale da djeluju da im ama baš ništa ne nedostaje. Posjetio sam Sambodromo gdje su se plesne skupine pripremale za skorašnje nastupe. Nekoliko pantera okićenih perjem vidim pred očima i danas, čim krene navirati... saudade. U jednom restoranu gdje su služili "camarones" upoznao sam djevojku sa napisanim pitanjem na majici, “dali vjeruješ u ljubav na prvi pogled”, na engleskom. Kasnije sam joj tokom šetnje to uspio prevesti svojim portugalskim koji je u biti bio samo zarotirani talijanski. Bila je ugodno iznenađena ali joj je osmijeh bio podjednako iskren i potpun prije kao i poslije saznanja. Kao da stvarno postoji neka prirodna neopterećenost. Sutradan više nije radila, nisam imao ni njen kontakt a moralo se dalje pa mi je ta poruka ostala utisnuta kao podsjetnik da sam se te godine zaljubio u Brazil. Jako mi je pristajala nesputanost koju sam imao tamo. Kultura u kojoj pretežito vlada zabava, glazba i ples emitira neko veselje na koje bi se želio spojiti svaki pokisli europljanin koji na karneval doleti tokom svojih zimskih mjeseci. Kasnije sam znao dvojiti da je trik samo u brazilskim naočalama kroz koje se vidi što se želi vidjeti i da je kao i u svemu potreban unutarnji poziv za ples u vlastitom okruženju. Napuštajući “Cidade Meravilhosa” divio sam se prizorima gdje staro i mlado posvuda uokolo igra nogomet no ta najvažnija sporedna stvar na svijetu je zasebna priča. I kao naručena u taksiju kojim sam napuštao Rio po drugi put sam čuo tu istu stvar. Nekako sam uspio pitati na tom mom izmišljenom portuglaskom a vozač je na to glasno odgovorio ; Ivete Sangalo -Berimbau Metalizado !

Mješavina bubnja, violine i agogoa daje zvuk koji iznova i iznova pokreće slikovite uspomene.

Jardim Botânico, Lapa, Carioca da Gema, llha do farol, Guaraviton, Cabofolia, Búzios, Leblon.