Cuba

Autostrada A4 poznata i kao Serenissima ili u prijevodu spokojna, autocesta je sa 4 kolničke trake koja vode do Milana. Bilo je 4 ujutro kada sam se u dobrom društvu zaputio na daleki put. Iako je zima napolju još uvijek pokazivala svoje zube u autu je od samoga starta vladalo odlično raspoloženje. Sve do graničog prijelaza na cesti nije bilo ni žive duše i jedva smo čekali da napustimo naš sablasni poluotok. Autogrill Duino bila je obavezna stanica za cappuccino, brioš i tankanje benze. Nakon toga uslijedila je neprekidna vožnja sve do aerodroma Malpensa. Tamo nas je dočekala velika čelična ptica koja je već mahala krilima pa se moralo požuriti sa ukrcavanjem. Talijanska kopanija Air One ulijavala je popriličnu sigirnost da će moj prvi prekooceanski let proteći u najboljem redu. Čim sam vidio da sastav posade čini samo bella gente to mi je dodatno opustilo početnu napetost. Provesti u zraku 12h i nije neki problem ukoliko postoji snažna želja za lutanjem i okrivanjem svijeta. Iz stražnjeg pretinca sjedišta koje je bilo ispred mene izvukao sam časopis "Wanderlust " i listajući njegove stranice razotkrivao buduće destinacije na koje sam želio ići. Kasnije sam okrio da je naziv časopisa ujedno i pojam koji označava baš tu veliku žudnju za putovanjem. To mi je istog trena postala omiljena engleska riječ. Pred očima sam imao i omanji ali sasvim korisni monitor na kojemu sam pogledao film " The Prestige" i slušao pohranjenu glazbu koju su imali. Sve u svemu slijetanje u Havanu bilo je sretno i uspješno. Cijeli se avion po izlasku presvukao u ljetnu garderobu. Odmah mi je prijalo nešto mekano i blago što je odisalo zrakom. Ne znam stvarno kome se na prvu ne bi dopale palme i tropska klima. Ukrcali smo se zatim u stari autobus, doduše pravu krntiju kao što su bila i sva vozila koja su prolazila uokolo i zaputili se u Varadero. Iako sam se naslušao priča o toj nestvarnoj socijalističkoj atmosferi, vidjeti to uživo bilo je zaista posebno iskustvo. Zaprežno vozilo preticalo je naš autobus. Pored ceste su ljudi svih uzrasta odmarali i izgledali kao da čekaju nekog tko još dugo neće doći po njih. Mimolilazili smo se sa svakakvim starim autima i kamionetima na kojima su bile i po dvije cijele familije, bez pretjerivanja. Najsporija ali zato i najfascinantnija vožnja ikada imala je i jednu pauzu za piña coladu gdje su nam domaćini zaista od srca zaželjeli dobrodošlicu. Svi kubanci bili su nasmijani, veseli i rekao bih sretni, bez obzira što je izgledalo kao da nas je vremenska mašina vratila 40 godina unatrag. Sve im je bilo krajnje skromno, rekao bih ekstremno. Sem naravno turističkih sadržaja i popratnih atrakcija. Skoro svi iz našeg autobusa popadali su od umora već na recepciji dok smo se mi nakon checkiranja spremili i sredili te izašli u prvu ludu noć na Kubi. Završila se tako da smo svitanje dočekali na nekoj pozornici plešući popularnu "La Congu" držeći se za ruke sa članovima jedne plesne skupine. Ah taj ludi život, rekao sam u sebi i poželio si što više takvih budućih avantura. Tokom jutra smo još uspjeli i prošetati plažom, a odmah i prepričati tu nezaboravnu noć. Pokušali smo izračunati i ustanoviti koliko je uopće sati kod nas doma ali nije išlo. Tokom narednih 8 dana posjetili smo Miramar gdje je smještena Casa de la Musica , zatim jednu tvornicu ruma kao i manufakturu u kojoj se prozvode čuvene kubanske cigare Romeo y Julieta. Osim toga obišli smo i nezaobilaznu "La Bodeguitu del Medio" i otkrili Mojito kao i "Floriditu" gdje je slavni pisac i novinar Ernest Hemingway najčešće uživao u svom Daiquiriu. Upoznali smo i razgovarali sa dosta ljudi, gledali pionire kako se igraju ispred škole, kupali se u karipskom moru, kušali dva ukusna nacionalna jela, slikali se na trgu ispred Che Guevare, vozili se coco taksijem do parka i statue Johna Lennona i još ponešto. Koktele ne moram ni spominjati. Međutim, od mnogo toga viđenog, daleko najljepše od svega bile su smeđe i tamne čokolade za oči. Tokom šetnji Havanom, svakih nekoliko metara, vrijeme bi samo stalo. Koja je to sreća, imati vid.