Soldi

Novac. Pare. Asocijacija koja odmah nadolazi je kupovina nečeg novog i sa čime se treba upariti. O onda valjda sa time ili takav postaješ odmah znatno bolji, kompletniji i sretniji. Taj osjećaj traje sve dok i sam ne ispari. Gledajući televiziju kao dijete zamišljao sam kako neki doslovce peru stare pare i tako dobijaju nove. Pa na kraju procesa da čak i peglaju nove novčanice. Naravno da nisam nikoga pitao da mi objasni taj termin koji se svako toliko znao čuti da ne ispadnem neznalica ili mi izleti šta sam stvarno mislio a za što sam podsvjesno znao da ne može biti. No kako mi ničeg nije nedostajalo o tom fenomenu uopće nisam razmišljao niti mi je bio potreban kao neko platežno sredstvo u carstvu moje mašte. Do tamo nekog četvrtog ili petog razreda osnovne škole sanjario sam isključivo o jednostavnim stvarima ili pak o drugoj krajnosti tipa superheroji ili slično. Oko mene je velika većina bila sličnog standarda i zaista rijetko tko bi se isticao nekim glamuroznim sjajem ili neimaštinom.

I tako sve do prvog odlaska "preko". Na samo sat vremena vožnje nalazio se drugi svijet. Doduše starom cestom za Trst u to doba vozilo se i dva sata. Postojala je još od starih rimljana. Trasirao ju je car Vespazijan a dovršio njegov sin Tito. Napamet sam znao svaku zavijaku, toponime i parole ispisane na starim kućama. Svaki sam odlazak skupo plaćao nezaobilaznim mučninama u autu i odugovlačenjima na granicama. Kako na jednom, tako i na drugom prijelaznom punktu uvijek je bila neka napetost koja mi je bila puno gora od dugih čekanja. U povratku još više, mislim još gore. Ali osim toga, jednom kada bih zakoračio na Ponte Rosso i krenuo istraživati sve naokolo, započinjala bi gozba za moje oči. Otkidao sam samo na uređenost mnogih izloga i bez da kušam ili isprobam neki proizvod. Iako nisam baš živio iza neke željezne zavjese i svoj grad ne bih bio mijenjao sa njime, ipak Trst je bio previše napredan za te moje nove gušte da bih mogao odoliti. Nekad u isto to vrijeme sam počeo pratiti i talijansku televiziju i tako započeo sa dopingom vlastite imaginacije. Srećom, usput sam tako naučio i prvi strani jezik. Kolone radničkih obitelji slijevale su se ulicama i ulijevale u Canal Grande gdje bi iz vreća vadili i odmah isprobavali kupljene stvari. Svi su kupovali skoro sve isto, da ne nabrajam. Puno bi bila duža moja lista svega onog što sam poželio imati odnosno kupiti. Starci su mi kao i većini djece koju su već doveli kupili ponešto slatikaša i garderobe , što bi tjednima i mjesecima bilo hit. No kako sam tako par puta godišnje u najvećoj mjeri obilazio to enormno obillje kojekakvog raskoša, da ne kažem luksuza jer tada nisam poznavao taj pojam, negdje se u meni pojavila neka nezasitnost i želja za što više kvalitetnih i lijepih stvari. Nije na sreću nestajala i neka racionalna skromnost koja je uvijek pratila taj moj tek otkriveni zanos. I naravno, onda se na šolde počelo i puno misliti pa čak i veličati taj nedostižni pojam. Izgledalo je kao da si stranci sa tog bliskog zapada negdje štampaju koliko god im treba novčanica dok se kod nas moraš opako namučiti za svaku kintu i na kraju vrlo, vrlo ograničeno trošiti. Spustila se zavjesa a pao je i zid te je odjednom sve i kod nas bilo dostupno. Malo pomalo i otvarale su se sve veće mogućnosti zarade, uz više rada dakako. Valjda to ide sa vremenom i iskustvom, što mnogi i potvđuju ali sve više shvaćam da novac nije ništa drugo osim jedan od alata. Bez njegovog izobilja se znatno više raduje malim stvarima i ono najbitnije definitivno se ne može kupiti. On nije pokretač, već samo jedan kotačić koji dobro dođe kada biva privučen drugim dobrim kotačićima. I poput svega ostalog potrebno ga je kontrolirati kako se ne bi skrenulo sa puta. U današnje vrijeme je skoro smiješno na šta se svodi njegova sve upitnija vrijednost. Cijene bujaju i prijete poput katastrofalnih poplava. A o konzumerizmu pametnjakovići propovijedaju već godinama. Svima je kao malo ili ništa koliko god se ima jer netko tamo ima pretjerano puno. Evo i tršćani sve rijeđe koriste novu auto cestu koja nas spaja samo zato jer smo kažu sada i mi preskupi. A nema im goreg. Mogao bih se donekle složiti sa njima jer je puno toga i meni stvarno previše. Čak i neke obične stvari koje su nekada svima bile lako dostupne postale su ekskluziva. No i dalje sam siguran u jedno. Da je ona mala i neprocjenjiva djetelina, potpuno besplatna.