Yesterdays

Sva prošlost mogla bi stati u jedno veliko i duboko jučer. Hrpa izblijedjelih stranica u debeloj knjizi sjećanja. Povijest je poput ponora između dvije litice na čijem dnu leže sve uspomene, onako zakopane i pokrivene pijeskom. Dole je skriveno blago koje se dalje nije moglo ponijeti u rukama kao i sve olupine koje je vrijeme pregazilo. Mnoge isušene suze , utihnuti osmijesi kao i nijemi vrisci oduševljenja, više nisu dio nas. Sve je nekako isparilo, ostavivši za sobom jedva primijetan trag. Poslužilo je kao pogonsko gorivo koje nas pri svakom osvrtu iskrca baš uvijek na istoj stanici sadašnjeg trenutka. I zaista kada se čovjek malo obazre iza sebe, jasno vidi evoluciju vlastitih događaja. Nema niti jedne karike koja nedostaje. U protivnom bi bilo nešto sasvim drugo i upravo zbog svega toga i jesmo sada i ovdje. U pravilu se takve pauze i opservacije pojavlju u dosta dobrim danima ili općenitim boljim stanjima. Pa sam sebe malo potapšaš po ramenu ili na razne načine podržiš tokom još jedne životne smjene od 24 sata. Možda ti se ulaskom u još jedno novo jutro aroma kave učini nježnija no ikad ili te zvuk žličice meda koja se okreće u šalici toliko usidri u trenutak da shvatiš da je to taj ambijentalni eho i zen za kojim oduvijek i tragaš. Na ulici lijepo pozdraviš djelatnike koji marljivo rade svoj posao ili mahneš susjedu koji se iznenada obraduje na svojoj terasi jer ga je netko doživio. Blendaš iz auta nekome i nasmiješ se jer te nije skužio, a nešto kasnije netko tebi zatrubi kome je očito drago da te vidi. U ugodnoj koži šećeš gradom i obraćaš pažnju na arihtekturu ili neku istaknutu umjetninu iako o tome znaš najmanje, ali kontaš da ti je i sami obris te ljepote za danas dovoljan užitak. Počašćen nastavljaš dalje do tržnice i uzimaš u ruku pomigranaj, samo da osjetiš njegov oblik, a nakon toga i dunju čiji te miris odmah vraća u djetinjstvo. Odradiš nešto, podružiš se sa ljudima ili nazivaš i dogovaraš sa prijateljima. Popodne ili večer provedeš sa članom obitelji ili sa nekim drugim samo na drugačiji način dragim. A možda na kraju toga dana završiš i samo u vlastitom društvu. I tako prost dan ispadne prekrasan. A i njega su izgurali svi oni predhodni kojih više nema. Prije spavanja javlja ti se prošlost koja bi da priča uspavanke, a ti znaš da je ona samo otisak na potplati stražnje cipele na koju se oslanjaš dok ideš prema naprijed. Ne zaspiš odmah nego dopuštaš mašti da i ona odradi svoje. Ona ti printa sliku u glavi kako baš sa tom stražnjom nogom odskačeš sa litice prošlosti prema sutrašnjici. Ostaješ neko vrijeme lebdjeti na toj slici između dvije litice, baš kada si u prostoru i stanju između jave i sna. Pomisliš da je budućnost u stvari samo znatiželja, a ona je zasigurno jedan od putokaza sreće. Prije nego utoneš u carstvo snova, odvežeš se od još jednog dana koji sa svima ostalima ostaje iza tebe.

I odlaziš uz stihove;

" 🎼 cause yesterday's

got nothin' for me

old pictures that I'll always s

time just fades the pages

in my book of memories "