Dom

Kako vrijeme prolazi sve se češće nalazim i uživam u društvu tišine. I to ponajviše tokom onih popodnevnih sati kada je ambijent vlastitog doma toplo i sigurno utočište za odmaranje na kauču i vrijeme puštanje misli na ispašu. Dnevna prostorija u kojoj najčešće boravim tokom tog nijemog rituala sa sobom ponekad mi djeluje kao idealna sala za naše sastanke. Iako oboje šutimo njena tihost kao da mi uvijek nešto govori. Tu i tamo osluškujem da možda sa stropa ne dopire njen šapat ali tada se samo pojačava njen nečujni glas. Poput nekog tretmana za relaksaciju i tišina svojim ljekovitim rukama ublažava svaku unesenu napetost a ponekada imam dojam i kako me dodiruje nježnim pritiskom među obrvama ili po slijepoočnicama. Ugodna uzemljujuća aroma što se širi iz elipsaste staklenke svijeće sa stola dodaje i mirisnu notu tamne trešnje koja se sljubljuje sa zrakom. Bukova drva pucketaju iz plamtećeg sobnog ognjišta dok njihov žar ostaje gotovo potpuno tih. Zimi se večer redovito prerano spušta i pojavljuje na mom prozoru stoga istog trenutka palim dvije stolne lampe u želji da se održi što topliji ugođaj. Nakon nekog vremena provedenog u toj odsutnosti zvukova, završavam sa misaonim razmatranjem i to najčešće uključivanjem određene glazbe u priču koja me baš svaki put lijepo iznenadi. Središte doma tada poprima jednu novu dimenziju. Potpuno je jasna zasebnost prostora, entiteta i medija. Međutim tihota koja je do malo prije bila prisutna kao da je za sobom ostavila neku svilenu nit kojom uvezuje i isprepliće sve elemente u toj novoj atmosferi. Kada bih imao jače senzore mogao bih dokazati da je tišina u nekom obliku tada i dalje prisutna sa nama ili samnom. Jako ju je lako nositi i baš je prijatna. Nekad izgleda kao da ju je teško pronaći što je samo zbunjujuće i jasan pokazatelj potrage na krivome mjestu. A ona samo stanuje u svojoj kući, u svom dnevnom boravku. I strpljiivo isčekuje društvo.