Visibaba

Zima. Godišnje doba koje naizgled traje najduže. Dok je vani najhladnije u kući je tih mjeseci najtoplije, a tokom baš tog perioda ponekad svrati i na vrata pokuca stara dobra bezrazložna melankolija. Bio sam dječak i toga sam dana iz nekog razloga boravio sam u kući. Snijeg je padao cijelu noć i potpuno zabijelio sve livade i ceste. Samo su vrhovi borova u šumi i dimnjaci na kućama obližnjih susjeda ostali tamnije boje. Mislim da je i nestalo struje jer bih u protivnom nešto gledao na televiziji. Nije mi se dalo ni šutirati loptu u zidove sobe. Stoga sam sjeo na rub kreveta očekivajući da će se pojaviti neka ideja. Dugo nisam znao što da radim, odnosno što želim. Iz kuhinjske niše u dnevnoj sobi dopiralo je pucketanje gorućih drva iz smederevke. Otišao sam do te bijele peći ili šporeta kako se još nazivao i na ploči ugledao lončić sa domaćim mlijekom. Pošto je očito odnedavno tek prokuhano mliječna mast se podigla, tvoreći tako sloj kreme na površini. To mi je bio prvi najdraži napitak. Dohvatio sam kuhinjsku krpu i nasipao si mlijeko u omiljenu šalicu sa likom nasmijane kravice koja je još imala i cvijetni vijenac na glavi. Čim sam se okrijepio, što me ujedno i oraspoložilo, preuzeo sam inicijativu i odlučio izaći napolje. Obukao sam slojevitu odjeću i provjerio da sam sve na sebi dobro zakopčao. Posebno sam pritekao vezice na plavim čizmama u koje sam prije toga strpao nogavice hlača. Kuće se na selu ne zaključavaju pa sam samo izašao pošto je unutra postajalo pretoplo. Oštar zrak prešao mi je preko lica poput žileta. Ustvari, prvo brijanje desetak godina kasnije bilo je poprilično nježno u odnosu na ovo iskustvo. Vratio sam se i pokupio šal sa vješalice u hodniku te ga zamotao oko vrata i usta. Malo me iznenadilo što se baš i nije moglo bog zna što hodati uokolo. Toliko je snijega napadalo da bih hodajući skoro cijeli propadao kroz njegovu mekoću. Na sreću, netko je ranije prolazio uz ogradu i ubrzo sam primijetio par ugaženih stazica u obliku velikih otisaka utisnutih čizmi. Uspio sam nešto tako i prohodati te kružiti selom iako dosta sporijim hodom nego li inače. Na jednome brdašcu sam pogledom pokušao obuhvatiti svu širinu snježnog pokrivača koji je poput nekog ogromnog jorgana pao na selo. Reljef je imao formu svega onog što je ostalo ispod tog debelog popluna i mislio sam da je zemlji to nekako i dobro došlo. Kada sa sunce pomolilo iznad oblaka kao da je probudilo ledeni pokrov na čijoj se površini dogodila neka svjetlucava čarolija. Prošao sam pored jednog stabla koje je po granama imalo točno onoliko snijega koliko je moglo i stati a ispod krošnji oko debla je bilo i dalje sve suho. Zakoračo sam u taj prirodni zaklon ispod drveta i istresao snijeg iz plavih čizmica. Noge su bile podosta mokre ali me to nije omelo. Dok sam se saginjao spazio sam nekoliko visibaba koje su cvale iz zemlje, odmah pored stabla. Bili su to pravi biseri. Zbog njih sam odmah poželio biti pjesnik i razgovarati sa njima. Ali tada nisam umio. Nastavio sam i uživao u sasvim novom mirisu seoske zime. Zastao sam pored jedne stare i napuštene kuće i divio se sigama koje su visile sa oluka. Odlomio sam jedan smrznuti šiljak i poželio se napiti vode zarobljene u njemu. Probao sam isto i sa grudvom snijega ali mi nije išlo onako kao odraslima. Valjda je to samo štos. Nastavio sam hodati uz rub drvene ograde i ubrzo na obližnjem proplanku uočio predivan prizor. Iz šume je izašla srna sa jednim svojim malim lanetom. Mogao bi biti Jelenko... prošlo mi je kroz glavu. Bili su mi toliko blizu da sam im mogao vidjeti prekrasne pjege po leđima kao i paru koju su ispuštale svakim izdahom. I njihovo je kretanje bilo otežano zimskim uvjetima. Gledao sam ih sve dok nisu zamakli te se zatim krenuo spuštati prema kući. Uvečer, ponesen čarima zime, nisam mogao odoljeti da ponovno ne izađem i pogledam sličnu inscenaciju i na mjesečini.