Polarnost

Sve ima svoju suprotnost. To naglašava četvrto načelo polariteta. Na prvi pogled djeluje prilično jednostavno za shvatiti pošto zaista sve ima i svoju drugu stranu, protutežu, koja dolazi u paru.Pozitivno je drugo lice negativnog, svijetlo ima tamu a negdje na samom rubu sreće započinje sjeta. Primjera ima u nedogled a ono što se prije ili kasnije mora prihvatiti je da suprotnosti trebaju jedna drugu kako bi mogle funkcionirati. I upravo to mi je oduvijek bilo najteže. Negdje krajem osamdesetih primijetio sam simbol koji su oko vrata furali posljednji hipici. Svi bi oni rekli samo jednu stvar kada bi ih se pitalo zašto to nose i sa kojom porukom. Da u svakom dobru ima malo lošega i obrnuto. Jasan odgovor. Simbol se nosio kao neka amajlija ili samo podjsjetnik kako gledati na sve oko sebe. Ne znam koliko su drugi bili uspješni u takvom pogledu na život i prihvaćanju svega što donosi. Sebi moram priznati da sam par desteljeća jako često bio začaran u tom krugu. Koliko puta mi je smetala jedna mala crna točkica u jingu. Bijelo polje bi bilo idealno bez nje. Nepremostiva prepreka za moju potpunu predaju sreći. Zbog te flekice na bijelom platnu svaka radost je naoko prekratko trajala. Bez nje bi bila konstantna. A onda se pojavio sasvim oprečan fenomen. U nekim najizazovnijim trenucima kada mi je izgledalo sve potpuno crno pojavila se jedna svijetla kuglica za koju sam se hvatao i držao kao da je sve na svijetu. I tako iznova gore dolje, toplo i hladno, visiko pa nisko, sunce i mjesec. Totalna pomrčina. Eklipsa. Sredinom kolovoza 1999. Mjesec se ispriječio između Sunca i Zemlje i tako sukreirao rijedak i spektakularan prizor na nebesima. On nastaje zbog najveće dvije slučajnosti u našoj spiralnoj galaksijii. Samo zato što naša središnja zvijezda ima 400 puta veću masu od zemljinog prirodnog satelita i što je istovremeno 400 puta udaljenija od našeg planeta. Sjedinjenje savršenih geometrijskih proporcija i oblika na kraju te spektakularne astronomske predstave ostavlja užareni trag oko Mjeseca. Zlatni prsten. Odatle je vjerujem došla i inspiracija za sjedinjenje muškarca i žene, također kao dva polariteta. Dodir sunčeve svjetlosti koja okružuje mjesečev mrak izgleda poput zagrljaja ljepotice i zvijeri. Suprotnosti se privlače. Sljedeće je godine došlo novo tisućljeće i jedna parna godina, zatim opet neparna i stadoše se tako izmijenjivati kao dan i noć. Sve što više prolazi vrijeme kao i popratno nevrijeme primijećujem kako integracija nekog plusa i njegovog minusa donosi pozitivnu nulu. Možda je to osnovni rezultat istančane sreće do kojeg se nošenjem svakakvog bremena i dolazi.