Vranac

Brnjo, Dorat, Gavran i Zekan. To su bila imena konja koje sam jahao kao mali. Od svih životinja, prvi nazovimo kontakt bio je upravo sa tim plemenitim ljepotanima. U njihovoj bi se blizini svaki put iznova divio svemu što ih je krasilo. Podjednako mi se dopadala njihova dobra ćud, velike oči, brnje i bijele zvijezde na nosu, zatim uši, griva, rep i kopita, uostalom kao i to cijelo mišićavo i napregnuto tijelo. Najljepše ih je bilo vidjeti na nekoj livadi kada bi bili slobodni i neosedlani za ljude ili neki tovar i kad mirno pasu travu i svako toliko zabacuju rep u stranu. Kada bi konj začuo nešto u daljini, podignuo bi glavu, odnosno dugački vrat te naćulio jedno uho u jednu stranu dok bi drugo ostalo mirno ili bivalo okrenuto u drugom smjeru. Sviđalo mi se što su neki, najčešće dobri vlasnici, razgovarali sa njima kao sa dragim ljudima. Kada me djed prvi puta podigao i posjeo na konja, imao sam osjećaj kao da sam se popeo na živu planinu. Nisam previše obraćao pažnju na strah. Više sam uživao u dodiru sa tim unikatnim bićem, a ubrzo se osjetila i emocionalna povezanost. Taj prvi zvao se Brnjo. Jednom se nisam dobro držao za grivu ili je čak imao i uzde, rekao bih sada kada bolje pomislim, pošto sam sigurno sjedio na drvenom samaru. Pao sam i i dobro natukao nekoliko koščica. Djed se naljutio na njega i optužio ga da me zbacio sa svojih leđa. Par dana kasnije sam mu prišao i konj se ponašao kao da je sve znao što bih mu tada želio reći. Poslije Brnje, za kojeg su govorili da je bio drag ali pomalo i blesav, pojavio se Dorat. On je bio onako baš atletski građen i bilo je fascinantno gledati ga kako prenosi veliki privezani teret drva. U selu je živio i samozatajni drvosječa kojeg su zvali Tarzan. Bio je oženjen za djedovu sestru, a za šegrta je uzeo moga oca dok je praktički još bio dijete. Odlazili su u šumu i skupljali panjeve u kojima se nalazila dragocjena luč. Tarzo, kako su ga od milja zvali, uvijek je imao po dva konja. Jednog bijelog i drugog crnog. Zekana i Gavrana. Još uvijek pamtim scenu kada sam stojao pored njih i gledao kako im se skuplja pjena oko žvala u ustima, a para izlazi na nos. I kako uz nečiju pomoć guram stopalo u jednu uzengiju i tako skoro samostalno uzjašem na Zekana. Uvijek sam birao bijelog iako me crni više intrigirao. Kasnije je umjesto Gavrana došao Vranac i stalno sam propitkivao zašto crni imaju ptičja imena i da li je prvo bila vrana ili konj. Jahanje konja stvaralo je sve više uzajamnog povjerenja a doprinijelo je i rastu sampouzdanja. Kada bih se skroz opustio i prepustio uživanju u jahanju, postajao bih stvarno sretan. Otac je godinama radio na terenu, pošto ga je umjesto luča više privlačila eksploatacija boksita u blizini mora. Tako da smo se jedne godine i odselili iz tog šumskog okruženja. Iz samog srca kontinenta zauvijek smo odjahali na kranji zapad gdje sam se prilično brzo prilagodio na novo okruzenje. Sa 13 sam već potpuno bio inspiriran sa glazbom i dosta toga što je stizalo sa te strane svijeta. Zahvaljujući novim pjesmama koje su se skoro svakodnevno mogle čuti, usvojio sam engleski jezik. Prva pjesma koju sam si preveo i naučio na pamet bila je "Blaze of Glory " ili u prijevodu plamen slave. Imaginarno sam romantizirao o divljem zapadu, rodnom kraju i odrastanju. U mašti sam vidio jedno krdo tih najdražih životinja kako u galopu juri nekim kanjonom i kako se stigavši na vrh propinju. Stoga su mi konji ostali u najljepšem sjećanju koje ponekad prizivam i na ovakav način, baš kao i rodni zavičaj. Možda se jednoga dana tamo i vratim te poput predaka pronađem svoga konja sa kojim ću i ja u luč. I možda se u sutonu jedne odjahane staze, opet zapali plamen.